„U pripovijesti komoštre priča i povijest polaze jedna ususret drugoj. Povijest je ona ukućana okupljenih uz objed iz vremena – ponegdje niti toliko davnih – dok je električna struja bila teško dostižan luksuz i dok je povijest u pisanom obliku bila ništa dosežnije dobro. A priča neispričana, lišena komoštre koja bi nizove slika sjećanja što povremeno naviru povezala u jedinstven uređeni slijed. Neispričana iako joj na raspolaganju stoje već gotovi i nabrojeno puta ponavljani obrasci za njezino uobličenje. Pripovijest komoštre Damira Šegote pripovijest je o (dis)kontinuitetu povijesti, čas tiše čas glasnije, čas sporije čas ubrzanije destrukcije nekadašnjeg svijeta i nekadašnjeg načina života. Tradiciji koju drugi – mlađi i živi – nasljeđuju u okrajcima, ravnodušnoj prema osjećaju olakšanja ili opterećenja nasljednika pred njihovim teretom. Kulturi obilježenoj u većoj mjeri dokumentima negoli monumentima. I imenima što iz dana u dan neumorno kruže pričama u obitelji i među sumještanima. Pričama što malo vode računa o razlici između zavičaja i zavičajnosti, onome na što dospjeli na svijet ne mogu po svojoj volji izabirati i onome što oni ovako ili onako ipak izabiru i potom nastavljaju čuvati kao kakvo blago, nerijetko neopipljivo. A jednako tako o razlici između žalovanja i melankolije.
Šegotino Ognjišće smješteno je na takvom položaju, čistini i uzvisini (Vidikovac – Sv. Kuzam, ponad Bakarskog zaljeva), da iz daljine nalikuje ne-prirodnom i ljudskom rukom podignutom orijentiru. Da bi ono to doista i postalo, ili barem se približilo tome idealu, pogled golim okom nije dovoljan. Potrebno je zanemariti ostale orijentire što su, također ljudskom rukom, posijani po prirodnom krajoliku i, zatim, prepoznati u njemu sposobnost što se pripisuje priči. U jednoj od Priča iz davnine I. Brlić Mažuranić, u prvom izdanju (1916.) na početnim stranicama zbirke, spominje se oganj što gori na šumskoj krčevini starca Vjesta i trojice njegovih unuka: Ljutiše, Maruna i Potjeha. Pored ljudskih bića, u njoj se pripovijeda također o šumskim demonima bjesovima i božiću Svarožiću. „Već odavno bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima”. Vatra što gori na tome ognjištu veličanje je (staro)sjedilačkog oblika života pošteđeno od pompoznih tonova i prilagođeno onima koje odrasli poučavaju kako vrijedi – i zbog sebe i zbog drugih – ostatak svojeg tek započetog života, svoj vijek, ipak provesti na ovome svijetu: „Marun i Ljutiša poživješe na krčevini. Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše čestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se njemu prilaže po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio”. Ukratko, da bi Ognjišće postalo orijentir – povijest koja hoće biti učiteljica života – potrebno je vidjeti i fabulirati ono što u pogledu golim okom uporno ostaje nevidljivo: komoštru.
Praznina što dijeli vrh Šegotina Ognjišća od njegova podnožja dopušta, međutim, i nešto drukčiju interpretaciju. Ona uspostavlja drukčiji odnos između priče i povijesti: izazov očuvanju vatre na ognjištu ne leži jedino u ne-ljudskim demonima bjesovima. Umjesto pouzdane zaštite od vanjskih napasti, okućenje se ovdje bremeni ili teretom duhovne skučenosti ili prisilom ukućanima da svoju malu i skromnu parcelu života održavaju čistom od prljavština zahvaljujući upravo pepelu s ognjišta. A možda i jednim i drugim. Jedino čega u tome pripitomljenom kutku ima u izobilju jesu, izgleda, one cjepanice što ih ukućani iz dana u dan prilažu neugašenoj vatri. Komoštru što je stajala ponad ognjišta ponijeli su sa sobom „sinovi i unuci”, kćeri i unuke, negdje daleko.
Ako Šegotino Ognjišće s udaljenosti navodi na pomisao kako je ono bilo postavljeno kako bi poslužilo kao svijetli (čak i za noćnih sati) orijentir u vremenu zaoštrenog izbora morati ostati – morati otići, iz njegove se blizine, kako na njegovom kamenom tako i na metalnom dijelu, pogledu otvaraju simboli nekog nepoznatog i posve privatnog jezika. Njegovim kodovima jedino autor vlada pa njih valja dio po dio prevoditi bez one mogućnosti usporedbe na koju su moderni devetnaestostoljetni gonetaoci šifriranih pisama mogli računati. Do autorova dolaska pred zainteresiranog slušatelja – jer na njegovim je simbolima sada red – svega nekoliko napomena…
… Neki su od „sinova i unuka” stekli neprijeporan dojam da je u jednome trenutku ognjište njih ostavilo te potom da tamo gdje je ognjište iz djetinjstva daleko ni zajedništva nema, a ta „priča iz davnine” bila je zapisana – zapravo: napisana – u vremenu kada je više nego jedno ognjište ostalo pusto i na mjestu dalekom od šumske krčevine. Uz to, u tome su se vremenu (staro)sjedioci zatekli u položaju usporedivom onome djece, na rubu globalnih društvenih i ekonomskih kretanja. Prije ili kasnije njihova učiteljica života započela je prihvaćati da se zbivanje odvija „onako kako bi se prema našem osjećaju u svijetu moralo zbivati” (A. Jolles, Jednostavni oblici). Komoštra je pri tome morala biti od pomoći; nije zavičaj tek mjesto dolaska na svijet – u nekom pripitomljenom kutku ipak valja upoznati jezik, dovesti ga k sebi i naučiti se služiti njegovim znakovima i njegovim formama, od razlikovanja priče i povijesti nadalje. Ali i cijele lepeze sprega što ih one, s mijenama koje ne moraju biti isprva prepoznate, međusobno uspostavljaju.
Šegotino Ognjišće prepoznalo je mijenu u odsutnosti komoštre. Na simbolima je s metalnog i s kamenog dijela Ognjišća sada red.”
Ivan Molek
Damir Šegota rođen je 1960. u Rijeci. Diplomirao je kiparstvo u klasi profesora Josipa Diminića te studirao na Accademia di Belle Arti u Veneciji, smjer kiparstvo. Radi kao ravnatelj Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci i predsjednik je HDLUR-a. Bavi se scenografijom (autor je i izvođač brojnih scenografija), kiparstvom, grafičkim dizajnom, performansom te multimedijom.