KOPA

„U umjetnosti gdje već odavno vrijedi spoznaja prema kojoj se točnost razlikuje od istine, umjetnička istina je unutrašnja stvarnost u kojoj su doslovno izmiješani različiti osjećaji, emocije, stavovi i raspoloženja. U tom smislu sasvim je očigledna Hladnikova težnja da svoje likove shvati kao formaliziranje bitnih dimenzija iskustva u kojem je način izvedbe kao specifično taktilno iskustvo utisnut u kiparsku materiju (sadra, terakota, poliester, ili, najčešće, papir mache) s vidljivim tragovima prstiju i impulzivnog modeliranja. Manje je, dakle, važno koliko taj portret po nekakvim realističkim i objektivnim mjerilima odgovara stvarnoj osobi ili njezinim idealnim projekcijama i proporcijama. Sam autor će takav pristup i princip djelovanja slikovito opisati kao „memoriju duše“ za razliku od „memorije lika“ iako bi, u jednom egzaktnijem žargonu, bilo ispravnije reći kako se ovdje prije svega radi o kiparskom postupku sažimanja i reduciranja forme na ono što je bitno i što se pred našim očima pojavljuje kao nukleus forme i simbolički znak iznutra doživljene pojavnosti…“