„… Belizar Bahorić je urođenom skromnošću obilježio svoj put, pa nam je osim nekoliko kataloga s izložaba ostala tek jedna monografija na koju možemo uputiti čitatelja. Potpisala ju je dr. Vanda Ekl 1987. godine i, nažalost, to je sve. Tijekom petnaest godina od te monografije do danas Belizar Bahorić je zbrajao utiske, učinio mnogo toga i pred nas je stavljen zadatak koji smo s pijetetom dužni učiniti. Valorizirati, sistematizirati i pojasniti, po ciklusima i razdobljima razgraničiti i time, dakako, vrjednovati ostavštinu.
Belizar Bahorić je rođen u Sušačkoj Dragi kod Rijeke 1920. godine. Nakon srednje škole u Zagrebu upisuje i Akademiju likovnih umjetnosti, koju prekida kao aktivni sudionik antifašističke borbe. Bolest, zatvor uz sve ostale užase rata obilježili su njegovo mladalaštvo, ali se gonjen skicama iz djetinjstva i jedinom pravom profesionalnom ljubavlju prema likovnoj umjetnosti, vraća na Akademiju gdje je diplomirao kiparstvo 1950. godine. Sve do 1976. radio je u Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, obnašajući dužnost njezina ravnatelja od ranih šezdesetih do mirovine.
Na mnogim izložbama u zemlji i inozemstvu predstavio je svoje stvaralaštvo, a u rodnom kraju 1968. godine (Moderna galerija Rijeka), 1974. (Gradina Trsat), 1985. (Galerija Jadroagent), 1988. (Mali salon) i posljednje godine svoga života – 2002. (retrospektivna izložba u Modernoj galeriji Rijeka). Tom prigodom, na rastanku s gradom kojem je ostavio one nama dobro poznate skulpture na javnim prostorima: „Ivana Zajca“ pred kazalištem, „Mlikaricu“ na Mljekarskom trgu i „Nogometaša“ na Orijentovom igralištu, Bahorić je donirao Modernoj galeriji Rijeka i jedan dio svoje plodne ostavštine.
Spominjemo djela na javnim prostorima koja odišu dojmljivim karakterom prikazanih figura, s jasnom porukom poze, pa i karaktera. Međutim, ono po čemu će Bahorić u okvirima struke ostati prepoznatljiv, istraživanje je apstrakcije, enformela i u sadržajnom smislu rasapa materije. Njegove skulpture logično slijede tradiciju modernoga kiparstva i potpisuju se nekom zagonetnom opsesijom rastvaranja jezgre, bez obzira na to je li riječ o ranim, fragilnim vertikalama ili kasnijim kružnim volumenima… uvijek, baš uvijek ritam se budi iz središta.
Sve što je učinio, hommage je iskustvu. A njegovo je iskustvo stasalo na sukobu istine i brzine. Jer tako je suđeno djeci dvadesetog stoljeća. Pa kad kažemo da je temporalnost karakteristika Bahorićeva traženja, ne mislimo ni na kakvu potragu za izgubljenim vremenom, već čisto umjetničko i filozofsko, poetično i intelektualno odgonetanje vremena samog.
Od umjetnika se s poštovanjem opraštamo zahvalni za ostavštinu, a od čovjeka Belizara Bahorića se uopće ne opraštamo. S njim smo dokle god ga možemo pamtiti kao neposrednog i toplog, skromnog, i po rezonima staroga kova obrazovanog i kulturnog čovjeka. Žalosni smo i zahvalni.“
Nataša Šegota Lah, Novi list, 13. kolovoza 2002.
Uz kiparstvo, Belizar Bahorić se bavio i nekim grafičkim disciplinama: linorez, suha igla ili crtež prenesen na svilotisak. Njegove skulpture nalaze se u vlasništvu mnogobrojnih galerija, muzeja i privatnih zbirki u Hrvatskoj i inozemstvu te na javnim prostorima u Delnicama, Dugoj Resi, Velikom Trgovišću, Hreljinu i Rijeci. Preminuo je 11. kolovoza 2002. godine ostavivši nedovršenu skulpturu – rad na Kuzmarskoj kiparskoj radionici.